Nakon tragičnih posljedica rata koji su snage Jugoslavenske narodne armije (JNA) zajedno sa srbijanskima provele protiv Hrvatske na njezinom tlu u ljetnim mjesecima 1991. godine, razaranje sela i gradova, stradanja civilnog stanovništva te sve veći broj izbjeglica i širenje bojišta uz kršenja primirja od strane agresora, međunarodnoa javnost shvatila je da Jugoslaviju neće biti moguće sačuvati.
Na ministarskom zasjedanju Europske zajednice, današnje Europske unije, održane u Bruxellesu sredinom prosinca te iste godine, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher uspio je privoliti Zajednicu da prihvati politiku skorog priznanja “onih jugoslavenskih republika koje to žele i koje za to ispune uvjete što ih je postavila Europska zajednica”.
Kao prva država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island, a nakon nje to isto je učinila i Njemačka. Priznanje zapadnoeuropske zemalja okupljenih u Zajednici, slijedile i istočnoeuropske zemlje. Od izvaneuropskih zemalja Hrvatsku su među prvima priznale Kanada, Australija i Novi Zeland te latinskoameričke države Čile, Argentina, Urugvaj, Peru i Bolivija, u kojima su brojne zajednice hrvatskih iseljenika pomagale i osnažile diplomatsku akciju za međunarodno priznanje zemlje.
24. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske u Međimurskoj županiji obilježili su župan Matija Posavec sa zamjenicima Zoranom Vidovićem i Sandrom Herman. Oni su zapalili svijeće podno Spomenika poginulim i nestalim braniteljima iz Domovinskog rata u Perivoju Zrinskih te kod Spomen-zida poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima u Čakovcu.
