Neki ljudi svojim radnim mjestom ne obilježe samo jednu ustanovu, već obilježe generacije ljudi koji kroz nju prođu. Upravo je takav Darko Lepen, dugogodišnji domar Osnovne škole Donji Kraljevec, koji je nakon više od četiri desetljeća rada otišao u mirovinu.
Iako mu je posao bio briga o školi, njegov je trag puno veći od onoga što piše u opisu radnog mjesta. Generacijama učenika ostat će upamćen kao čovjek koji je uvijek bio spreman pomoći – uskočiti kada je trebalo, popraviti ono što se moglo popraviti, ali i jednostavno biti uz čovjeka dobrom riječju.
A Darko je cijeli svoj život vezan i uz sport. Košarku je igrao čak 40 godina, a desetljećima je aktivan u sportskom životu Donjeg Kraljevca. Radio je s mladim sportašima, pomagao u razvoju košarke i bio dio brojnih generacija koje su prošle kroz sportsku dvoranu i školske terene.
Posebno mjesto u njegovoj priči zauzima upravo školska sportska dvorana. Kada je prije više od dvadeset godina izgrađena, trebalo je vremena da sve sjedne na svoje mjesto, no vrlo brzo postala je prostor u kojem su se susretali učenici, sportaši i brojni mještani.
„Bio sam aktivan u sportu cijeli život. Košarku sam igrao 40 let. Nije mi bilo teško biti među sportašima i tu smo se odmah uklopili jedni s drugima“, prisjetio se Lepen.
U školi je, kaže, uvijek nastojao napraviti ono što je trebalo. Nikada mu nije bilo teško zasukati rukave, a upravo mu je nakon odlaska u mirovinu bilo najteže prihvatiti da više nije svaki dan na svom radnom mjestu.
„Najviše sam radil 45 let. Vidiš da sam još uvijek aktivan i da bih mogao još dalje delati“, rekao je.
I doista – mirovina za Darka Lepena nije značila i povlačenje.
I dalje je aktivan u sportu, a sada ima i više vremena pomoći kod kuće. Kaže kako danas puno više primjećuje poslove koje prije, dok je bio zaposlen, jednostavno nije stigao vidjeti.
Njegov doprinos zajednici prepoznat je i brojnim priznanjima. Općina Donji Kraljevec dodijelila mu je javno priznanje za dugogodišnji rad na području sporta, a za svoj je doprinos nagrađivan i unutar košarkaškog sporta.
No možda su od svih plaketa i priznanja važniji ljudi koji ga danas pozdravljaju na ulici i generacije učenika koje ga se sjećaju, i zato njegov odlazak u mirovinu nije samo završetak jednog radnog vijeka, to je završetak jednog poglavlja u životu škole koju je desetljećima čuvao, održavao i – na svoj način – živio s njom.
Želimo mu svu sreću u zasluženoj mirovini!
