Uskrsna poruka iz vjerskog programa radija Studio M, velečasnog Karla Šimeka, zamjenika župnika iz Preloga:
„Uvjeren sam da nema kršćanskog srca koje danas nije u svečanom raspoloženju. S pravom, jer je Uskrs naš najveći, mogli bismo reći, naš jedini blagdan. Sve drugo čega imamo ili što činimo kao vjernici dobiva svoj smisao iz uskrsnuća Isusova jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je i vaša vjera i vaše nade, poručuje već Pavao prvim kršćanima. Ali, mi znamo da je Krist uistinu uskrsnuo i danas stoji među nama živ. Dobro je, međutim, zamisliti se malo o okolnostima uskrsnuća. Vjerujem, da se katkad i vi pitate kako to da se uskrsnuće dogodilo tako tiho, bez svjedoka, u tišini noći. Koliko bismo radije željeli da se to dogodilo isto onako potresno kao Veliki petak – uz pomrčinu sunca, uz razdiranje hramske zavjese, uz potres zemlje. Ništa od svega toga. Bog je htio drugačije.
Bog je htio da se uskrsnuće dogodi u intimnosti noći jer, Krist nije umro i uskrsnuo da kazni grešnike, nego da preobrazi one koji ga vole. Njegovo uskrsnuće nije događaj za njegove neprijatelje, nego za njegove prijatelje. Ova nam misao može dati mnogo svijetla za tumačenje ne samo vlastitog, duhovnog života, nego i kao ključ za shvaćanje mnogo epizoda iz povijesti Crkve. Istinski, veliki događaji zbivaju se u tišini. Tamo gdje vladaju buka, gužva, zbrka, tamo se obično ne rađa ništa trajno.
Sjetimo se samo dva takva preokreta u povijesti Crkve. Novovjekovno redovništvo ulazi u Crkvu pojavom svetog Franje Asiškoga. Asiškog siromaha, kako ga od milja zovemo. Čuli ste za njegov životopis. Nije bio govornik, niti lider niti organizator. Jednostavno, Božji siromah, ali se u njegovom velikom srcu, u tišini, rađalo nešto od čega još i dan danas žive milijuni ljudi.
Ili, iz još novije povijesti Crkve, možemo se sjetiti Drugog vatikanskog sabora. Ako išta, onda je taj Koncil donio neviđene novosti, ne samo Crkvi, nego i čitavom svijetu. A, kako se rodila ideja da se sazove taj Sabor? O tome su već napisane knjige za čitavu biblijoteku. No, još nitko nije uspio otkriti pravu tajnu, a možda i nikad i neće, kad je sam začetnik Koncila, dobri Papa Ivan XXIII., ovako povjerio svom bratu: „Pitaju me često kako sam došao na zamisao da sazovem koncil? Što ja znam, jednog sam se jutra probudio, otvorio prozor i znao sam da treba sazvati Koncil.“
Uskrsnuće Isusovo je najveći događaj povijesti, ali upravo nas taj najveći događaj uči da se uskrsnuće nikad i nigdje ne događa spektakularno, nego ovako potiho, ali nezaustavno. Već ova jedna misao mogla bi nas ispuniti kršćanskim optimizmom u ovim tmurnim vremenima kad nam se čini da sve potiho odumire. No, nije tako, treba imati samo oči i srca za uvijek prisutni Uskrs.
U tome nam mogu pomoći neke druge okolnosti uskrsnuća. Uočimo dobro da prva misao uskrslog Spasitelja nije bila da ode Kaifi ili Pilatu te da im zaprijeti osvetom. Nego, što je učinio? Ostao je tamo u vrtu i čekao svoje, da se može susresti s njima. Ni od Petra nije tražio nikakav račun za njegov kukavičluk niti je korio one koji su se razbježali. A kad se pokazao pred njima, na obali Tiberijatskog jezera, nije im dovikivao – „Badava se vi trudite bez mene.“ Nego ih je tiho, gotovo bismo rekli uljudno, zamolio – „Dječice, imate li što za jesti?“
Uskrsli se i danas ponaša jednako, nikoga ne kori, nikome ne prijeti u ime pravde ili u ime uvrijeđenog Boga, nego stoji, čeka i pita imamo li mu što za dati. Možda nemamo nešto, ali dajmo mu ono malo što imamo – svoje srce, svoje ideale, svoju ljubav. I po tom sebedarju on će opet uskrsnuti i u ovim vremenima i svijet će upoznati da je Uskrs, ne samo naš najveći blagdan nego da je on trajan blagdan. Uskrsnuće se uvijek nanovo događa, ovdje i sada. Neka nas u tome inspiriraju prekrasne riječi velikog propovjednika biskupa Keplera: „Umjesto da uvijek piliš u vlastitu bol i sudbinu, baci svoj pogled na druge. Umjesto da svoj teret smatraš nepodnosivim, uzmi još nešto tereta od drugih na sebe. Umjesto da jadikuješ, suosjećaj s onima kojima je još teže. Umjesto da od drugih tražiš ujtehu, radije tješi druge. Često onda nećeš znati što ti se događa. Bratu si čovjeku oduzeo nešto tereta, a svojega si se oslobodio. Pomogao si bolesniku, a svoje si rane srca izliječio. Žalosne si ujtešio, a svoju si dušu smirio. Bol si drugih ublažio, a oduzeo si snagu svojim bolima. Htio si dati, a dobio si. Mislio si da umireš, a evo, uskrsnuo si.“ Amen.
Uskrs je garancija da u našem životu unatoč svim problemima i nedaćama neće pobijediti zlo i tama. Kao što Krist nije ostao u gorbu, tako ni mi nećemo ostati zarobljeni tamom ako dopustimo da svijetlo uskrsloga Krista uđe u naše živote, obitelji i domove. Svim slušateljima radija Studio M želim sretan i blagoslovljen Uskrs.“ – velečasni Karlo Šimek.
Poruka je to koju je u uskrsnom, vjerskom progamu radija Studio M, slušateljima prenio velečasni Karlo Šimek, zamjenik župnika Antuna Hobaja iz Preloga.