Nakon godina provedenih u makedoniji Červar je spreman s Hrvatskom osvojiti jedinu medalju koja joj nedostaje, europsko zlato, a prva prilika za to je na domaćem terenu u sijčnju sljedeće godine. Poznato je da će Hrvatska natjecanje otvoriti u skupini C u Splitu, a suparnike će doznati u petak kada će u KD Lisinski biti održan ždrijeb.
“Nisam mogao reći ‘ne’ pozivu iz Hrvatskog rukometnog saveza. Nisam mogao po drugi puta odbiti reprezentaciju koja me afirmirala, kojoj zahvaljujem, naravno i igračima, suradnicima na svim velikim uspjesima, a poglavito tituli svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika, kao i na svim drugim medaljama. Osim toga pročitao sam negdje da je čovjek mlad dokle god prihvaća nove izazove. Dakako, volim izazove, dokazivanja. Jedan poznati hrvatski filmski redatelj je jednom prilikom lijepo rekao kako ‘treba ostaviti nekakve male tragove svog postojanja, ostaviti mali kamen pokraj puta’. Budući da, radim posao koji volim i koji me ispunjava posvećenošću, strašću i velikoj ljubavi za ovaj sport kojem sam podario 40 godina mukotrpnog rada i života. Želio bih polako zaokružiti reprezentativnu karijeru i to u mojoj domovini,” istaknuo je između ostalog Červar u velikom intervjuu za ehf-euro.com.
Puno toga se promijenilo od njegova odlaska iz reprezetacije, ali neki igrači ponovno će biti na raspolaganju: “Promijenilo se, da se malo našalim, to da nakon 2010 godine nismo više igrali u nijednom finalu. Međutim, da ne pretjerujem ipak je bilo rezultata i medalja te zato treba pohvaliti prethodne izbornike, moje bivše igrače i pomoćnike Slavka Golužu i Željka Babića. Ono što moram posebno istaknuti je da se zadržao pozitivan kult reprezentacije. To je vrlo bitno jer igrati za reprezentaciju svoje zemlje je iznad svih klupskih uspjeha jer imaš privilegiju da promoviraš ne samo svoju domovinu već njene građane i kulturu jednog naroda.”
Červar je oduvijek bio analitičan, studiozan, ali i inovativan trener: “Najviše držim do selekcije igrača, a nakon toga do momčadi. Vrijeme nam nije saveznik. Zbog toga moramo biti svjesni naših slabosti. Ako smo toga svjesni otvaraju nam se mnoge mogućnosti. Prije svega moramo kao momčad uživati u disciplini momčadske igre, u borbenosti, ponašanju i međusobnim odnosima u kojim zrači entuzijazam, skromnost, poniznost i odgovornost. Obranom se pobjeđuje, a napadom gubi utakmica. Kad govorimo o dva bazna stanja rukometne igre mislim da su Skandinavci unaprijedili igru u tranziciji, a mi moramo iskoristiti još dosta prostora u pozicijskoj igri.”
