Tragične posljedice rata, koje su jugo-srpske snage povele protiv Hrvatske u ljetnim mjesecima 1991., razaranje sela i gradova, stradanja civila, sve veći broj izbjeglica i širenje bojišta uz uzastopna kršenja primirja od strane agresora, izazavalo je međunarodnu javnost da poduzme odlučnije mjere za suzbijanje ratnog sukoba na tlu bivše jugoslavenske države.
Međunarodna javnost krajem godine napokon je shvatila da ni na koji način nije moguće očuvati Jugoslaviju.
Na ministarskom zasjedanju Europske zajednice u Bruxellesu sredinom prosinca njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher uspio ih je privoliti da prihvate politiku skorog priznanja “onih jugoslavenskih republika koje to žele i koje za to ispune uvjete što ih je postavila Europska zajednica”.
Njemačka vlada je nekoliko dana kasnije na svojoj sjednici izrekla diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije. Sljedeći je to učinio Vatikan, 13. siječnja 1992.. Vatikansko priznanje je neposredno prethodilo nizu međunarodnih priznanja Republike Hrvatske kao neovisne i suverene države.
Tako su 15. siječnja 1992. Hrvatsku priznale sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Ovim državama istoga dana istom odlukom pridružile su se Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.
Spomendan Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja dan je kojim se ukazuje na dva važna datuma iz povijesti suvremene hrvatske državnosti.
Dan međunarodnog priznanja RH potvrda je državnosti i ostvarivanja pune afirmacije hrvatske države u okviru međunarodne zajednice, a Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja jest spomen na dan kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za mirnodopski život, rad i razvoj na području cijele države.
